Prije nešto više od 7 godina sam se udala za 11 godina starijeg muškarca kojem je prva supruga umrla zbog raka maternice. Imao je troje djece sa tom ženom, prihvatila sam ih kao svoju vlastitu i rodila im još jednu sestricu.
Nije bilo lako, mnogi su me osuđivali, a nakon svega sinoć mi je najstarija suprugova kći rekla: “Hvala ti što si svaki put u svakom trenutku uvijek znala što treba reći i što u tvojim riječima nikada nisam osjetila
da nam pokušavaš zamijeniti majku. Hvala ti što nikada nisi rekla ništa što bi me rastužilo i hvala ti što toliko voliš moga tatu.” Bilo je dana kada sam sumnjala u ispravnost odluke, na neki način sam se kajala, znate kako je, kakva smo sredina, ali nakon ovih riječi sada sam 100% sigurna da sam uradila pravu stvar. Čitavu noć sam plakala od sreće nakon toga.
Nema komentara:
Objavi komentar